Tek je relativno nedavno ostvareno opće biračko pravo diljem Europske unije, ali i šire. Kada su pojedinačne države dodijelile puna i ravnopravna biračka prava ženama?
Što je opće biračko pravo?
Opće biračko pravo znači da sve odrasle osobe, odnosno, žene i muškarci, imaju ravnopravno pravo glasovanja.
Tijekom godina, opće biračko pravo nije se zahtijevalo samo kako bi se ženama osigurala ravnopravnost, već se tražilo i za one muškarce koji nisu mogli glasovati zbog ograničenja kao što su ona koja se temelje na vjeroispovijesti, etničkoj pripadnosti, obrazovanju ili financijskom stanju.
Na primjer, 1865. godine u SAD-u, nakon završetka Američkoga građanskog rata, porobljeni ljudi kojima su bila uskraćena biračka prava, oslobođeni su ropstva i dodijeljena su im jednaka prava kao i svim ostalim građanima. Zatim je, 1870., biračko pravo muškaraca dodijeljeno svim odraslim muškarcima, što znači da su nekoć porobljeni odrasli muškarci sada mogli glasovati (iako su neke savezne države naknadno donijele druga ograničenja).
Kada su muškarci i žene stekli ravnopravno biračko pravo u Europskoj uniji?
Koja je država prva ženama omogućila ravnopravno biračko pravo?
Brojne su države provodile zakonodavstvo u dva (ili više) koraka, prema kojem su samo određene žene mogle glasovati.
Na primjer, 1918. žene u Irskoj stekle su pravo glasovanja u dobi od 30 godina (ako su posjedovale dovoljno imovine), dok su muškarci mogli glasovati u dobi od 21 godine bez obzira na to jesu li posjedovali imovinu ili nisu. Slobodna Država Irska dodijelila je 1922. ravnopravna glasačka prava muškarcima i ženama. Otok Man (samoupravni britanski krunski posjed, čiji su građani britanski državljani) dao je pravo glasa zemljoposjednicama 1881., 37 godina prije Ujedinjene Kraljevine i 47 godina prije nego što je opće biračko pravo stupilo na snagu diljem Ujedinjene Kraljevine 1928.
Samo zato što je opće biračko pravo dodijeljeno, to nije ujedno značilo da su žene mogle smjesta iskoristiti svoje novostečeno pravo. Prve prilike za glasovanje često su dolazile tek mjesecima ili čak godinama kasnije.
U Litvi se, na primjer, ustav promijenio 1918., a žene su svoje pravo prvi put iskoristile 1919. U Grčkoj je zakon donesen 1952., ali su žene morale čekati do 1956. na sljedeće opće izbore. U Eritreji, u istočnoj Africi, svi su građani stekli biračko pravo 1997., ali ondje još nisu održani nacionalni izbori.
Žene su često mogle glasovati na lokalnim izborima prije nego što im je dopušteno glasovati na nacionalnim izborima. To znači da se prvo žensko glasovanje moglo održati u ruralnim okruzima Saveznih pokrajina Friesland (današnja pokrajina Nizozemske), kada je zemljoposjednicama bilo dopušteno glasovanje na lokalnim izborima 1689. Šveđanke su mogle glasovati na određenim lokalnim izborima 1718., ali je to pravo ukinuto nekoliko desetljeća kasnije.
Što je potaknulo države članice EU-a da promijene svoje zakone o biračkim pravima žena?
Pokreti za ženska prava i biračka prava žena uvrstili su „žensko pitanje” u javne i političke rasprave desetljećima ili čak stoljećima prije nego što su žene ustvari stekle pravo glasa u dotičnoj državi.
Ali ti se pokreti nisu provodili u vakuumu, već su bili političkog konteksta koji se neprestano mijenjao. Pogledajte gornji popis i vidjet ćete da brojni datumi promjena potječu iz povijesnih razdoblja povezanih s velikim političkim previranjima, poput osamostaljenja države ili posljedica regionalnog ili svjetskog rata.
Finsko zakonodavstvo iz 1906. doneseno je u vrijeme kada je to autonomno Veliko Vojvodstvo bilo pripojeno Rusiji. Finska je 1907. izabrala prve parlamentarne zastupnice na svijetu, no tek je 2000. žena izabrana za predsjednicu i tek je 2003. na izborima pobijedila premijerka.
U Estoniji, Latviji i Poljskoj to se dogodilo kada je svaka od tih država stekla neovisnost od Rusije 1918. Ovo razdoblje pred kraj Prvoga svjetskog rata i u razdoblju neposrednog poraća također je dovelo do općeg biračkog prava u Austriji, Češkoj i Slovačkoj (u okviru tadašnje Čehoslovačke), Danskoj, Njemačkoj, Irskoj, Litvi, Nizozemskoj i Švedskoj.
Promjene tijekom Druge španjolske republike (1931. – 1937.) dovele su do dodjeljivanja biračkog prava žena u Španjolskoj 1931., ali napori prema njegovu osiguravanju sežu unatrag u povijest sve do sredine 19. stoljeća. Zapravo, ženama je kratko vrijeme bilo dopušteno glasovati od 1924. do 1926. godine, ali u to vrijeme nisu održavani nikakvi izbori.
Današnja Hrvatska i Slovenija dobile su opće biračko pravo u sklopu formiranja druge Jugoslavije nakon oslobađanja toga područja od njemačke vladavine u razdoblju između 1944. i 1945. Ostale države koje su promijenile svoje zakonodavstvo u tomu razdoblju završetka Drugoga svjetskog rata uključuju Belgiju, Bugarsku, Francusku, Mađarsku, Italiju, Luksemburg i Maltu. U Rumunjskoj je konačno ograničenje glasovanja ukinuto 1946. Ograničenje je propisivalo da samo pismeni muškarci i žene mogu glasovati, što je nerazmjerno pogađalo žene.
Promjenom državnog ustrojstva Grčke u nacionalnu državu tijekom 1950-ih nakon završetka građanskog rata pojavila su se brojna društvena pitanja, uključujući ulogu žena u njemu. Kao rezultat toga, „žensko pitanje” barem je djelomično riješeno zakonom iz 1952., kojim se ženama dodijelilo biračko pravo. To je ujedno bila godina kada je Grčka pristupila NATO-u.
Cipar je dobio opće biračko pravo 1960., nakon što je ta država stekla neovisnost od Britanije.
Portugalke su prvi put stekle ograničeno biračko pravo 1931., ali tek su 1976. žene stekle puno biračko pravo pod jednakim uvjetima kao i muškarci, i to nakon završetka autoritarnog političkog režima koji se nazivao „Estado Novo”.
Koja su mjesta posljednja ženama omogućila biračka prava?
U Europi su posljednje jurisdikcije koje su ženama dodijelile pravo glasa bile Lihtenštajn (1984.) i švicarski kanton Appenzell Innerrhoden (1991.). Švicarska je donijela puna biračka prava 1971., ali ono se nije primjenjivalo u regiji Appenzell Innerrhoden.
Žene u Saudijskoj Arabiji stekle su biračka prava 2011., a prvi su put glasovale 2015. I dok žene u Bruneju imaju pravo glasovati, u državi nisu održani izbori od 1962. i stoga žene nisu imale priliku ostvariti svoje pravo.
Na svijetu postoji samo jedna država u kojoj žene nemaju zakonsko biračko pravo, Vatikan. Razlog je što se u toj državi provode samo izbori za papu, a pravo glasovanja imaju samo kardinali Katoličke crkve, koji moraju biti muškarci.
Naravno, postoji razlika između zakonskog prava i stvarnosti. Iako opće biračko pravo postoji, to ne znači da svatko i uvijek može iskoristiti priliku za glasovanje.
Strah od uznemiravanja ili nasilja, mogućnost odmazde ili odbacivanja obitelji ili društva ili čak praktična ograničenja, kao što je zahtjev za predočavanjem službene osobne isprave, sprječavaju neke ljude, među kojima je nerazmjeran broj žena ili dio ugroženih zajednica, u iskorištavanju svojeg prava na glasovanje.
I tako se borba nastavlja.